NASLOVNICA

Logoterapija je, prema riječima Viktora Frankla, razgovor koji može poprimiti obilježja rasprave u kojoj se kritički sukobljavaju svjetonazorske koncepcije, pritom ulazeći u smisao Logosa kao uporišta za prepoznavanje odgovornosti koja je vrijednost i preduvjet za sve ostale vrijednosti. Želimir Puljić pišući o Franklu i logoterapiji govori: „Frankl je stvorio sustav logoterapije kako bi pojedincima pomogao naći smisao vlastite egzistencije. Logoterapija se, dakle, bavi „smislom ljudskog postojanja” i osobitom terapijskom tehnikom koja pomaže pronaći smisao života. Ona je prvotno terapijska metoda pomaganja osobama koje osjećaju pomanjkanje smisla. I više je tehnika nego teorija”. Razmišljajući o čovjeku, Frankl prepoznaje i povezuje njegovu tjelesnu, psihičku i duhovnu dimenziju. Kao veliki protivnik psihologizma, upravo duhovnu dimenziju ističe kao onu koja ne može oboljeti (duh ne nosi biljega) i koja čovjeku omogućuje zauzimanje stava bez obzira na izvanjske uvjetovanosti njegova života. Viktor Emil Frankl je u holokaustu ratnih stradanja izgubio članove svoje obitelji, a iskustvo patnje ojačalo ga je u uvjerenju kako je smisao života iznad svega. Čovjek je slobodno i odgovorno biće, tako da Frankl ne priznaje nikakav determinizam koji bi upravljao njegovom sudbinom (Puljić, 2005).

Temelj egzistencijske analize je biti odgovoran odnosno biti svjestan odgovornosti. Upravo stoga, u definiciji logoterapije, odgovornost je istaknuta kao vrijednost koja je sama po sebi preduvjet za sve ostale vrijednosti. Egzistencijska analiza je analiza odgovornosti i ima za cilj osvijestiti čovjeku njegovu odgovornost u konkretnim situacijama. Temelj egzistencijske analize je čovjek od kojeg polazi i njegova egzistencija. Napominjemo i da egzistencijska analiza ne nameće autoritet „prema komu ili pred kojim”, kao niti predmet „za koji ili za što” je čovjek odgovoran i u tome smislu je neutralna, ne nameće religioznost, nego pristupa čovjeku koji je duhovan, duševan i tjelesan.

Egzistencijski vakuum je, najjednostavnije rečeno, iskazan izostanak bilo kakva smisla. Čovjek biva izgubljen i ne prepoznaje smisao života. Upravo egzistencijska analiza, koja je analiza odgovornosti, pomaže čovjeku, čineći ga odgovornim prema Bogu, zajednici ili vlastitoj savjesti, da postupno upozna i spozna smisao života, koji se očituje kroz odgovaranje na pitanja koja život čovjeku postavlja. Prepoznavanje smisla u svakodnevici dovodi do življenja smislenog života koji se ponajprije očituje u odgovornosti za sve ono što čovjek treba činiti, a može li, to je već Božja vlastitost, u Božjim je rukama.